„A ja vam kažem da se ne branite oda zla, nego ako te ko uradi po desnom tvom obrazu, obrni mu i drugi“ (Mt. 5:39)
Originalni naslov: Hævnen
Scenario: Susanne Bier, Anders Thomas Jensen
Uloge: William Jøhnk Nielsen, Markus Rygaard, Mikael Persbrandt, Trine Dyrholm¸Ulrich Thomsen¸ Kim Bodnia
Žanr: Drama
Trajanje: 113 minuta
Produkcija: Danska/Švedska 2010.
Web: http://www.sonyclassics.com/inabetterworld/
Upitana zašto je za distribuciju na englesko govorno područje promenila naslov svog novog filma iz danskog originala Osveta u U boljem svetu, Susanne Bier je odgovorila da se plašila da gledaoci ne pomisle da je to neki horor film. Ova izjava nam ilustruje dve stvari: 1. Skeptičnost kontinentalnog evropskog autora prema inteligenciji anglo-američke publike i 2. Skandinavski štreberaj i silnu želju da ih neko slučajno ne shvati pogrešno. Malo kasnije ćemo videti da je ova druga osobina rediteljke i najveća mana ovog, inače solidnog filma.
Sa svojim šetanjem između idiličnog danskog sela i izbegličkog kampa negde u Africi, U boljem svetu evocira prethodne filmove Susanne Bier, koja voli da se bavi problematičnim odnosom bogatog severo-zapada i sirotog jugo-istoka. Međutim, ovde se ta scenografska promena ne vrši u svrhu moralisanja o dotičnoj temi (mada film jeste moralizatorski, da se razumemo), već u svrhu što ekstremnije ilustracije jedne od najuniverzalnijih tema dramskog stvaralaštva – osvete (kao što pravi naslov lepo kaže), a Bier se ovde ovom temom bavi sa dva vrlo različita aspekta.
Sa jedne strane imamo klasičan hrišćanski, pacifistički pristup, otelovljen u lekaru-humanisti Antonu (Persbrandt), koji ne samo što odbija da uzvrati kada ga siledžija (Kim Bodnia, ovdašnjoj publici poznat iz filma Diler Nicolasa Windinga Refna) iz čista mira ošamari pred decom, već pristaje da, valjda zbog hipokratove zakletve, pomogne afričkom sadisti čija je zabava da se kladi na pol nerođene dece, i onda seče stomake trudnica kako bi video da li je u pravu. S druge strane je, potpuno apsurdno, desetogodišnji Kristijan (Nielsen), besan na ceo svet zbog prevremene smrti majke, sa „I don't take no shit from nobody“ životnom filozofijom, prijatelj i zaštitnik Antonovog sina, nežnog Eliasa (Rygaard), stalne mete zadirkivanja i nasilja u školi.
Filozofirajući na temu koliko nepravde čovek treba da trpi pre nego što počne da se protiv vatre bori vatrom, ima li to smisla i čemu to vodi, rediteljka ne propušta priliku da ironično prokomentariše danski obrazovni sistem, u kome nastavnici i psiholozi ne samo da ne uspevaju da se bore sa razularenim predadolescentima, već ni ne shvataju ozbiljnost pojedinih incidenata pre nego što bude prekasno. Ona takođe otrovno kritikuje nekompetentnost roditelja koji spasavaju svet dok im deca se u domovini bore sa zlostavljanjem u školi i dižu tuđa kola u vazduh, kao i savremene „nežne“ skandinavske muškarce, koje njihovi desetogodišnji sinovi treba da podsećaju da u njihovim venama teče krv vikinga.
Na žalost, Bier se negde pred kraj filma očigledno opet uplašila da je neko ne shvati pogrešno, da neko, ne daj bože, ne pomisli da ona propagira nasilje i osvetu kao ideologiju, iako bi se iz praktičnih rezultata postupaka likova zaista takvo što moglo zaključiti. No, onda bi film bio previše provokativan, i verovatno ne bi osvojio te silne nagrade. Dakle, umesto antičkog pristupa i tragičnog kraja kakav bi se očekivao na osnovu zapleta, dobili smo prilično mlak „All you need is love“ zaključak. Ono što je rediteljki promaklo je da kraj koji je izabrala upravo potvrđuje opravdanost osvete i uzvraćanje nasilja nasiljem u pojedinim slučajevima, čak joj dodeljuje i svejevrsno katartično dejstvo.
