Sunday, February 20, 2011

HARI POTER I RELIKVIJE SMRTI, 1. DEO – David Yates

Vernost iznad svega












Sećate se kada smo, pre jedno dve godine rekli da se čini da je svaki sledeći film o izvesnom malom čarobnjaku sa naočarima sve teže ispratiti a da čovek ne zaspi? Na žalost, taj trend se nastavlja i sa najnovijim delom

Originalni naslov: Harry Potter and the Deathly Hollows, Part 1
Scenario: Steve Kloves (prema romanu J. K. Rowling)
Uloge: Daniel Radcliffe, Rupert Grint, Emma Watson, Ralph Fiennes, Helena Bonham Carter, Alan Rickman
Žanr: Fantastika
Trajanje: 146 minuta
Proizvodnja: Velika Britanija/SAD, 2010.
WB studio je, posle niza zanimljivih reditelja, 2007. rešio da od svega toga odustane i režiju svih budućih nastavaka prepusti ne preterano inventivnom ali vernom i pouzdanom Davidu Yatesu. Jedan od razloga što ovaj čovek i dalje sedi za kormilom HP franšize, bar kada je veliko platno u pitanju, je to što se pokazao voljnim da pri snimanju slepo prati sve događaje iz knjige, bez zastajanja da se zapita da li će to funkcionisati u ovom drugom mediju. To nikada nije bilo očiglednije.
Producenti iz WB-a su to takođe sigurno imali na umu kada su rešili da poslednji deo ove maratonske sage podele na dva. Jedan od najbitnijih kvaliteta uspešnog prebacivanja književnog dela na celuloidnu traku je sposobnost činjenja pravih izbora. Ne moramo svaku stranicu koju je J.K. napisala propratiti u realnom vremenu. Na žalost, Yates tu činjenicu namerno ignoriše, time stvarajući ne samo dosadan, već i isprazan film, koji je na momente zaista mučno gledati.
Dakle, HP i družina i dalje tragaju za horkruksima, misterioznim objektima koje treba uništiti kako bi se ubio Voldemort, usput nastojeći da ostanu živi, jer su, nakon smrti Dumbledorea, smrtožderi zavladali čarobnjačkim svetom. Sve to zvuči jako uzbudljivo, i naizgled pruža mnogo potencijala za punokrvnu fantastičnu avanturu. Međutim, želeći, kao što rekosmo, da literarni predložak ispoštuje do kraja, Yates veći deo vremena provodi snimajući Harryja, Hermionu i Rona, koji kampuju po britanskim šumama i pokušavaju da odgonetnu šta su preostali horkruksi, misleći, valjda, da će im inspiracija doći sama od sebe dok sede i ne rade ništa, a za to vreme se svet oko njih raspada.
Troje tinejdžera u istom šatoru? Ne tako zanimljivo kako se na prvi pogled čini. Iako je to povoljan teren za svakojaka emotivna previranja, seksualni naboj između ljupke Emme Watson i njene dvojice kolega je praktično nepostojeći, tako da cela ujdurma koja se oko toga dešava deluje jako veštački. Uzgred, jedna jedina zajednička scena koju Daniel Radcliffe ima sa mlađanom Bonnie Wright (Harryjeva izabranica Ginny Weasley), iako prilično nevina, vrelija je od svih tih sati (bukvalno) provedenih sa Hermionom, tako da nam Ronova posledična ljubomora deluje ničim izazvano, mada je njegova izvedba jedna od boljih i uverljivijih u filmu. Ako je, dakle, uspešno pratila predadolescentna zaljubljivanja svojih junaka, J.K. se nije baš najbolje snašla u trenutku kada je trebalo uvesti reč na „S“.
Psihološki naboj, dakle, nismo dobili. A šta je sa avanturama? Recimo samo to da ćete se sve vreme osećati uskraćeno i nervirati se oko toga ko sve u spoljnom svetu gine, dok se ovo troje kriju po šumama. Yates doduše uvodi jedan zanimljiv element – radio koji Ron konstantno sluša i koji im predstavlja jedinu komunikaciju sa okolinom, svojim zlokobnim šumovima stvara psihodeličnu atmosferu. Uz to, izuzetno zanimljiva animirana sekvenca pred kraj filma (koju, nota bene, nije režirao Yates, već Švajcarac Ben Hibon), jedini je razlog što vaša kritičarka ovde poklanja četvorku.

Cyrus (2010) - Jay Duplass, Mark Duplass

Mamin sin








...i njen ljubavnik

7/10

Scenario: Jay Duplass, Mark Duplass

Uloge: John C. Reilly, Jonah Hill, Marisa Tomei, Catherine Keener

Žanr: Komedija/Drama

Trajanje: 91 minut

Produkcija: USA, 2010.

Web: http://www.foxsearchlight.com/cyrus/

Braća Duplass, utemeljivači mumblecore pravca u američkom alternativnom filmu, čije su odlike između ostalog izuzetno niski budžeti, poluprofesionalni glumci i scenariji koji se uglavnom bave ljubavnim marifetlucima u životu nesnađenih dvadesetogodišnjaka, ovoga puta nam prikazuju romansu nešto starijih, ali podjednako nesnađenih protagonista, u kontekstu samohranog roditeljstva.

Odnos majke i njenog jedinog muškog deteta je sam po sebi plodno tle za razvoj svakojakih boleština, od Hamleta do Normana Batesa. Ovde uvrnutu, ali šećernom glazurom prelivenu simbiozu asocijalnog dvadesetjednogodišnjaka Cyrusa (Hill) i njegove seksualno privlačne ali manipulaciji podložne mame (Tomei) remeti upad ljubavi željnog, razvedenog Johna (Rilley), kome je i samom potrebna pomoć psihologa, zbog abnormalne vezanosti za bivšu suprugu (Keener). S obzirom na emotivno nabijenu konstelaciju likova i evidentnu liniju sukoba interesa dva glavna lika, očekivali bismo burniji razvoj događaja. Međutim, braća Duplass nas perfidno uskraćuju za spoljašnja previranja i ostavljaju da frustracije ključaju pod tanušnim pokrovom učtivosti.

I Cyrus i John pokušavaju da proračunatim emotivnim ucenama i glumatanjem privuku Molly na svoju stranu i zadrže je za sebe. Ipak, autori su nisu obratili mnogo pažnje na njen lik. Kako je moguće da ona ništa ne shvata? Marisa Tomei, jedna od najsimpatičnijih holivudskih glumica srednje generacije, i ovde pleni kao blagorodna majka i predusretljiva ljubavnica, ali Mollyina želja da se nikom ne zameri je prekomerno naglašena i, na kraju krajeva, nerealna. Ono što joj daje neki karakter su intenzivni „otvoreni“ razgovori po New Age recepturi, koji nam bar donekle objašnjavaju takvu ličnost.

Hill i Rilley su, dakle, nosioci filma – obojica uspevaju da iznesu komplikovane i gotovo psihopatske likove koji su im zadati. Pri prvom susretu Cyrusa i Johna, iako je razgovor krajnje učtiv, momentalno je jasno da tu nešto nije u redu. Iako kasnije slede gradativno poređani ispadi, reklo bi se da autori žele da nam ovu situaciju predstave što realnije, te izbegavaju da priču odvedu u smeru crne komedije ili direktne tragedije, što bi možda film učinilo efektnijim i manje predvidivim.

Ipak, Cyrus je bez sumnje zanimljiva varijacija na temu „sredovečni-ljubavnici-i-nečije-dete-iz-prvog-braka“, samim tim što je dotično „dete“ odavno punoletno, ali i zbog gorenavedenih rediteljskih izbora.